Novembar 2025.

Bar

Hasan Dedino turbe

Prema podacima Istorijskog leksikona Crne Gore, Hasan Dedino turbe izgrađeno je 1612. g., a prema predanju koje B. Agović bilježi 1664. g. Prema predanju, na mjestu turbeta nalazila se berbernica. Dalje se kaže da je Hasan Deda, dok se tu brijao, rekao berberinu “Stani”, i odmah pao u nesvijest. Berber je pomislio da je Hasan Deda umro. No, nakon kraćeg vremena, Hasan Deda je došao svijesti, rekavši berberu: “Nastavi brijanje”. Berberin ga je upitao: “Šta ti bi”?, a on mu je odgovorio: “Podigni mi okovratnik košulje što prije”. Berber je to učinio i vidio na njegovom tijelu, između lopatica, otisak konjskog kopita. Tada je upitao: “Šta je to”, a Hasan Deda mu je odgovorio: “davljaše se u vodi jedan putnik sa konjem, pođoh mu u pomoć, i na mojim leđima izvadih konja i spasih davljenika”. Čim je to izgovorio, pao je mrtav. Sahranjen je tu gdje je i umro, a na mjestu berbernice podignuto mu je turbe. Neki ovo turbe nazivaju Derviš Hasanovo turbe, po vakifu koji je izgradio Podgradsku džamiju u Starom Baru. Međutim, teško je povjerovati da su Hasan Deda i derviš Hasan ista osoba, ako se uzmu u obzir dostupni podaci izgradnje Podgradske džamije (1723.) i turbeta (1612.). Ali, s obzirom na običaj ponavljanja ličnih imena predaka, derviš Hasan bi mogao biti Hasan Dedin unuk. Turbe se nalazi u haremu Omerbašića džamije, kvadratne je osnove 8 x 8 m, sa kupolom koja izranja direktno iz krova. U njemu se nalazi mezar, pokriven zelenim pokrivačem, i derviševa vjerska kapa – ahmedija. Na turbetu se razaznaju nekoliko faza dogradnji. Značajnije je sanirano 1971. godine. Ponovo je oštećeno od zemljotresa 1979. godine, pa je sanirano 1986. g. Sanacija je izvršena i 2013. godine. Prema podacima Istorijskog leksikona Crne Gore, Hasan Dedino turbe izgrađeno je 1612. g., a prema predanju koje B. Agović bilježi 1664. g. Prema predanju, na mjestu turbeta nalazila se berbernica. Dalje se kaže da je Hasan Deda, dok se tu brijao, rekao berberinu “Stani”, i odmah pao u nesvijest. Berber je pomislio da je Hasan Deda umro. No, nakon kraćeg vremena, Hasan Deda je došao svijesti, rekavši berberu: “Nastavi brijanje”. Berberin ga je upitao: “Šta ti bi”?, a on mu je odgovorio: “Podigni mi okovratnik košulje što prije”. Berber je to učinio i vidio na njegovom tijelu, između lopatica, otisak konjskog kopita. Tada je upitao: “Šta je to”, a Hasan Deda mu je odgovorio: “davljaše se u vodi jedan putnik sa konjem, pođoh mu u pomoć, i na mojim leđima izvadih konja i spasih davljenika”. Čim je to izgovorio, pao je mrtav. Sahranjen je tu gdje je i umro, a na mjestu berbernice podignuto mu je turbe. Neki ovo turbe nazivaju Derviš Hasanovo turbe, po vakifu koji je izgradio Podgradsku džamiju u Starom Baru. Međutim, teško je povjerovati da su Hasan Deda i derviš Hasan ista osoba, ako se uzmu u obzir dostupni podaci izgradnje Podgradske džamije (1723.) i turbeta (1612.). Ali, s obzirom na običaj ponavljanja ličnih imena predaka, derviš Hasan bi mogao biti Hasan Dedin unuk. Turbe se nalazi u haremu Omerbašića džamije, kvadratne je osnove 8 x 8 m, sa kupolom koja izranja direktno iz krova. U njemu se nalazi mezar, pokriven zelenim pokrivačem, i derviševa vjerska kapa – ahmedija. Na turbetu se razaznaju nekoliko faza dogradnji. Značajnije je sanirano 1971. godine. Ponovo je oštećeno od zemljotresa 1979. godine, pa je sanirano 1986. g. Sanacija je izvršena i 2013. godine.

Bar

IKC Džamija Selimija

Kamen temeljac Islamskog kulturnog centra u Baru postavljen je 28. jula 2002. godine na parceli vakufa Islamske zajednice. Fatima Omerbašić, potomak poznate porodice Omer-baše, uvakufila je svoj maslinjak za potrebe Islamske zajednice džemata Tuđemile, koji su ovaj lokalitet ustupili za izgradnju Islamskog kulturnog centra sa džamijom. Džamija se gradila sredstvima od donacija pojedinaca i raznih firmi, preduzetnika, a znatna finansijska sredstva prikupljena su od iseljenika iz ovih krajeva nastanjenih u SAD i zemljama Zapadne Evrope. Izgradnju dva munareta finansirali su Muharem Ćantić iz Bara i Husein Bećović iz Ulcinja, koji žive i rade u Čikagu, SAD. Dovršetak džamije i Kulturnog centra finansirala je Turska Vladina razvojna agencija TIKA. Islamski centar sa džamijom svečano je otvoren 30. maja 2014. godine. Kompleks Islamskog kulturnog centra obuhvata sljedeće sadržaje: prostor za obavljanje vjerskih obreda kapaciteta preko hiljadu klanjača, biblioteku, mušku i žensku abdesthanu, kongresnu salu, učionice i informatički kabinet, kancelarije za vjerske službenike i administraciju Medžlisa, dječiji vrtić sa modernom opremom i igralištem, musafirhanu, gasulhanu, dva apartmana za goste, salu za šerijatska vjenčanja, restoran, radnju sa islamskim rekvizitima i poslovni prostor sa šest višenamjenskih lokacija. Ukupna površina centralne džamije sa pratećim sadržajima iznosi 4000 m2. Ova površina ne uključuje savremeni, veliki parking prostor. Džamija ima dvije munare sa po dva šerefeta, visoke po 44 m., a unutrašnja visina kupolnog svoda iznosi 16 m. Unutrašnja dekoracija kubeta sa svjetlarnicima, mimber, mihrab i centralni luster posebno fasciniraju svakog posjetioca. Na haremu od mermera nalaze se dvije fontane koje daju dodatnu ljepotu ovom najreprezentativnijem objektu Islamske zajednice, izraženo mediteranske arhitekture. Džamiji je dato ime Selimija jer je u gradskim bedemima Starog Bara postojala džamija iz 1571. godine. Zvala se Džamija Sultan Selim, po sultanu koji je prvi uspostavio upravu nad ovim gradom. Srušena je 1881. godine od velike eksplozije baruta kada je grad doživio velika razaranja. U ovom kompleksu nalazi se sjedište Medžlisa Islamske zajednice Bar.

Podgorica

Hadrovića džamija

Hadrovića džamija smještena je u starom podgoričkom naselju Drač. Sagrađena je početkom XVIII vijeka, kako se navodi u vakufskom defteru Arhiva u Istanbulu, gdje se može naći pod nazivom “Bejler bej džamija“ i “Alaj-begova džamija“. U narodu je poznata kao Hadrovića džamija zato što je, po odlasku Osmanlija, bratstvo Hadrovića koje se tu zateklo, održavalo ovu džamiju. Srušena je nakon Drugog svjetskog rata, tačnije 1956. godine. Nakon sedam decenija, na temeljima stare džamije, pristupilo se izgradnji nove džamije savremenog arhitektonskog rješenja sa elementima izvorne arhitekture. Radovi su započeli u januaru 2023. godine, i završeni su za kratko vrijeme zahvaljujući brojnim donatorima i angažmanu Mešihata i Medžlisa Podgorica. Svečano je otvorena 25. oktobra 2024. godine, kojom prilikom je džuma-namaz predvodio imam Poslanikove džamije u Medini, šejh Khaled al-Mihena. Izgradnja džamije, koju je projektovao prof. Rifat Alihodžić, koštala je oko 600 hiljada eura. Sastoji se od podzemne garaže, molitvenog prostora i mahfila sa prozirnom ogradom u luku. Ima odvojene ulaze za muškarce i žene, unutrašnje toalete i abdesthane. Gabaritima odgovara dimenzijama nekadašnje mahalske džamije. Po stilu i arhitekturi, Hadrovića džamija je jedna od najljepših džamija u Crnoj Gori novije gradnje.

Gusinje

Čekića džamija

Izgrađena je 1687. godine. Jedna je od najstarijih na području Plava i Gusinja. Izgradilo je bratsvo Čekića. Karakteristično je da je izgrađena u vrijeme trajanja Morejskog rata, kada su osmanske regularne snage bile potpuno angažovane na ratištima protiv Austrije i Mletačke republike, a Kuči, Keljmendi i druga plemena vodila borbe sa lokalnim snagama u Skadarskom sandžakatu i kada su Keljmendi svojim upadima ugrožavali i plavsko-gusinjski kraj. Gradnja ove džamije u to vrijeme ilustruje istovremeno i odnos dijela stanovništva ovog kraja prema tim događajima. Sanirana je 1800. i 1968. godine, a najveće sanacije izvršene su 1972. i 2010. godine, kada je sa džamije uklonjen crijep i pokrivena plehom. Ovo je mahalska džamija manjih dimenzija (13×8 m). Unutrašnju dekoraciju džamije sačinjavaju mahfile i mimber izgrađeni od drveta što džamiji daje ljepši izgled. Džamija je imala i svoj mekteb. Ima abdesthanu, a preko puta džamije nalazi se imamska kuća.

Rožaje

Džamija Softa Almin Murić

U svrhu izgradnje džamije, 1994. godine, Naza Luboder je uvakufila plac od 300 m2 za dušu rahmetli muža Paša. Deset godina kasnije, u martu 2004. godine, inicijativu za gradnju džamije je obnovila porodica Hakije Lubodera koji je uvakufio još 500 m2. Tada je zaživjela aktivnost na prikupljanju sredstava od mještana i iseljenika Rožaja, a najveće su donacije prikupljene u KSA, Libanu, Turskoj, Njemačkoj, Švajcarskoj i drugim državama. Radovi su započeti u ljeto 2004. godine. Izgradnja i opremanje džamijskog kompleksa trajala je sedam godina. Dimenzije džamije su 15×13 metara. Džamijski prostor je natkriven sa jednim velikim i šest malih kubeta (kupola) koja su obložena bakarom. Džamijski kompleks čine i mektebska prostorija, biblioteka, sala za sastanke, abdesthana, gasulhana, dva dućana i avlija od 100 m2 sa šadrvanom. Od 2007. vjerski obredi obavljali su se u pomoćnim prostorijama, a od 2009. u džamijskom molitvenom prostoru. Uz džamiju su podignute dvije jednošerefne munare čije su visine 41 m. Džamija na Bandžovom Brdu završena je 2011. godine, a nakon tragične smrti medresanta Almina Murića, 2017. godine, preimenovana je u Džamija Softa Almin Murić.

Gusinje

Islamski kulturni centar (IKC) Gusinje

Islamski kulturni centar (IKC) Gusinje je vjersko-kulturni objekat u Gusinju, Crna Gora, koji je izgrađen i otvoren radi podrške vjerskom, obrazovnom i kulturnom životu muslimanske zajednice u tom gradu. Osnovne informacije Naziv: Islamski kulturni centar Gusinje (IKC Gusinje) Lokacija: Gusinje, Crna Gora Organizator izgradnje: Medžlis Islamske zajednice Gusinje uz podršku Islamske zajednice u Crnoj Gori Otvaranje: Svečano otvoren avgusta 2024. godine, što ga čini relativno novim objektom u funkciji zajednice. Funkcija: Centar je namijenjen za vjerske, kulturne i društvene aktivnosti muslimana, uključujući programe, okupljanja, obrazovne sadržaje i slavljenja vjerskih praznika. Istorija i razvoj Kamen temeljac za Islamski kulturni centar postavljen je nekoliko godina prije svečanog otvaranja uz prisustvo reis-ul-uleme Islamske zajednice Crne Gore i lokalnih predstavnika zajednice. Izgradnja centra bila je dugoročni projekat zajednice koji je podržan i kroz finansijske doprinose mještana i dijaspore. Kulturna i društvena uloga IKC Gusinje predstavlja važan centar za očuvanje islamske kulture, identiteta i obrazovanja u Gusinju i okolini. Kao takav, centar služi kao mjesto susreta i okupljanja lokalne zajednice, ali i organizovanja različitih vjerskih i kulturnih programa. Ako želiš, mogu ti dati više detalja o aktuelnim aktivnostima u IKC-u (npr. programi, radionice, predavanja) ili kontakt informacije za Medžlis Islamske zajednice Gusinje.

Petnjica

Džamija u Petnjici

Prema B. Agoviću, prva građevina orijentalnog stila u ovim krajevima bila je džamija u Radulićima koju je Hajdar-paša Selim izgradio krajem 17. vijeka. Shodno tome, džamija u Petnjici najvjerovatnije potiče iz prve polovine XVIII vijeka. Bila je to mala seoska džamija, sa masivnim kamenim zidom, drvenim krovom i munarom. Godine 1903. džamija je proširena. Džamija je na tri nivoa, od čega su mahfile na gornja dva sprata. Zidana je poluobrađenim kamenom. Sa krova džamije podignuto je dosta visoko drveno munare, koje se naslanja na dozidani dio uz džamiju po čitavoj visini do završnih zidova. Međuspratni zidovi su povezani drvenim gredama. Njena unutrašnjost je od drvene konstrukcije. Spratovi se naslanjaju na nekoliko drvenih stubova. Nekoliko stubova je ukrašeno rezbarijama. Poslije Drugog svjetskog rata, komunističke vlasti su neko vrijeme džamiju pretvorili u magacin. U haremu džamije, džamijskoj bašti, postojao je hladnjak izgrađen 1930. godine od drvene konstrukcije, čiji se krov naslanjao na drvenim stubovima, pokriven daskom (tahtom) u kome su se džematlije okupljale. Ovaj objekat je uklonjen 1956. godine. U nekoliko navrata vršene su određene sanacije. Godine 1965. zamijenjen je drveni krovni pokrivač, pokrivena je crijepom, a 1969. srušeno je staro drveno munare i urađeno novo od tvrdog materijala, cigle i betona. U toku 1970. godine urađena je fasada, a 1975. u džamijskoj bašti podignuta je kuća za stanovanje imama i kancelarija. U prizemlju džamije je 1977. postavljena podloga, izolacija i zamijenjen patos. Sa ulazne strane, pored puta, po dužini džamijske bašte urađena je 1978. godine betonska cokla i postavljena željezna ograda. U harem džamije je 1982. godine dovedena voda, sagrađen šadrvan sa 6 česama, natkriven plehom u vidu kupole. Najveća rekonstrukcija je izvršena 1984. godine. Zamijenjena je kompletno čitava drvena konstrukcija: krova, spratova, patosa, urađen je betonski vijenac na završnim zidovima džamije, vanjska fasada. Unutrašnjost je opšivena lamperijom, pregrađene mahfile u dvije prostorije sa ulaza, renovirana ulazna drvena vrata a iznad njih trijem, a pokrivena je i novim crijepom. Temeljita rekonstrukciji džamije s ciljem vraćanja objekta u prvobitno stanje i pod nadzorom stručne komisije Republičkog Zavoda za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja počela je u maju 2001. godine. Džamija je učvršćena u temeljima obodnih zidova, urađeni su betonski stubovi, cerklaži, nova krovna konstrukcija, međuspratnost, unutrašnjost je u cjelosti izmijenjena novim patosnicama, gredama, stubovima, prozorima, a sa vanjske strane uklonjen je malter sa kamenih obodnih zidova. Pokrivena je daskom-šindrom. Urađena je nova drvena munara. Ispred ulaznih vrata napravljen je trijem. Rekonstrkcija džamije trajala je četiri godine. Glavni donator bio je rhm. Mustafa-Mujko Šabotić, biznismen iz Švajcarske, porijeklom iz Bihora. Doprinos obnovi dali su i iseljenici iz ovog kraja, džematlije Gornjeg Bihora i tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović. U haremu džamije podignut je 2015. godine objekat sa više namjenskih sadržaja: abdesthana, gasulhana, učionica za vjersku pouku, kancelarije Medžlisa, mokri čvor i prostorije za stanovanje imama. Rađen je dobrovoljnim prilozima, a završni i najveći doprinos dala je Turska agencija za međunarodi razvoj i saradnju (TIKA). Nakon izgradnje ovog objekta, srušena je džamijska kuća koja je podignuta 1975. godine. Džamija je jedinstvena po stilu gradnje, veličini i unutrašnjem prostoru.

Niksić

Hadži Ismailova džamija

U Nikšiću je nekada postojalo devet džamija, od čega četiri u gradu. Jedina očuvana je Hadži Ismailova džamija u Grudskoj mahali. Podigao je Hadži Ismail Lekić, iz bratstva Mehmednikića – Gruda, 1219/1804. godine, na mjestu stare džamije koju su srušili Crnogorci sa Rusima prilikom jednog upada u Nikšić. Prema osmanskom dokumentu iz 1863. godine, kojeg navodi B. Agović, džamija je u tim godinama bila u zapuštenom stanju pa se traži od ljudi koji su brinuli o vakufima da prikupe novac i da je saniraju. Džamija je manjih dimenzija, pokrivena četvorosvodnim krovom. U nju se ulazi kroz manje predvorje podijeljeno na dva dijela, u desnom je abdesthana, a u lijevom mektebska učionica, odnosno kancelarija. Uz desni zid je prislonjena munara visoka oko 15 metara, zidana od lijepo klesanih kamenih kvadara. Na kamenoj ploči iznad ulaznih vrata tursko-arapskim pismom zapisano je da je izgradio Hadži Smail 1804. godine. Islamska zajednica u Crnoj Gori izvršila je temeljitu i kvalitetnu sanacija džamije 1987. godine, čime je vraćena u prvobitno stanje. Za vrijeme rata u BiH tri puta je podmetana eksplozivna naprava (1993.), ali nije bilo većih oštećenja. Sanaciju je izvršila opština Nikšić. Godine 2006. Sanirana je krovna konstrukcija, unutrašnjost i fasada, a 2007/2008. godine harem džamije je proširen za 100m2 i urađena je kamena ograda oko džamije. Iste godine izvršeno je baždarenje na munari. Džamija je pod zaštitom države.

Ulcinj

Gornjogradska džamija

Gornjogradska džamija nalazila se u Starom gradu (tvrđavi). Prema natpisu na nadvratniku portala, podignuta je 1510. godine kao katolička crkva. Osmanskim osvajanjem Ulcinja 1571. (Sultan Selim II) pretvorena je u džamiju u kojoj su klanjali vojska i civili. Nazivana je Carska džamija. Godine 1693. hadži Halil Skura dozidao je munare od finog klesanog kamena, u donjem dijelu, na kvadratnoj osnovi, koja se sužava prema vrhu. Crkva–džamija ili Hadži Halil Skurova džamija, kako je neki zovu, služila je vjernicima u Starom gradu više od 300 godina. U tom istorijskom kontekstu, autohtono stanovništvo prelaskom u islam, staru bogomolju prilagođava novim potrebama, od istih ljudi sada u skladu sa novo-prihvaćenom vjerom. Ipak, vrlo je zanimljivo da je smjer ove bogomolje izvorno okrenut ka Kibli. Vjerska funkcija džamije prestala je 1880. godine uspostavljanjem crnogorske vlasti u Ulcinju. Vrh munareta srušen je 1937. Za vrijeme komunizma, džamija je pretvorena u magacin, a 1975. u muzej. I sada je u njoj gradski muzej. Od ulaza u ovaj kompleks koji je ograđen zidom nalazi se otvoreni prostor koji u zidu prema kubli i ima mihrab. Vjerovatno da je zbog malog unutrašnjeg prostora džamije, ovaj dio služio za obavljanje vjerskih obreda, imajući u vidu činjenicu da je grad u doba Osmanlija bio čisto muslimansko mjesto bez i jedne hrišćanske kuće. Evlija Čelebija pominje i jednu „carsku“ džamiju u ulcinjskoj tvrđavi, Mehmed-hanovu. Takođe u više dokumenata Istanbulskog Arhiva se govori i o Sultan Selimovoj džamiji u tvrđavi Ulcinj. Dokumenta koja se odnose na ovu džamiju datiraju iz 1692. zatim od 1695, 1697, 1698. i 1706. godine i odnose na imenovanja imama, mujezina i druge administrativne akte. Na osnovu arhivske građe koja je evidentirana u pomenutom Arhivu, može se zaključiti da je u Ulcinju postojalo više džamija.

Podgorica

Čardak Krpuljevića

Čardak Krpuljevića (često se spominje i kao „Krpuljica čardak“) je istorijska stambena kuća u starom dijelu Podgorice — Staroj Varoši, koja predstavlja jedan od najstarijih očuvanih objekata tradicionalne arhitekture u gradu. Šta je Čardak Krpuljevića To je tradicionalna „čardak“ kuća iz osmanskog perioda, smještena u Staroj Varoši u Podgorici. Objekat je poznat kao kuća bratstva Krpuljević, po kojem je i dobio naziv. Kuća je jedna od najstarijih u Podgorici — prema nekim izvorima potiče iz kraja 16. ili početka 17. vijeka, a drugi navodi govore da je građena oko 1826. godine tokom osmanske uprave. Istorijska i kulturna vrijednost Ovaj čardak nije obična kuća: tokom vremena služio je i kao turski sud ili javni prostor, prema predanjima. Bio je mjesto okupljanja i društvenih aktivnosti lokalne zajednice. Islamska zajednica Crne Gore je inicirala obnovu i očuvanje objekta, vodeći računa da se zadrži njegova autentičnost. Povezanost s lokalnom tradicijom Prema predanju, u ovom čardaku su se za vrijeme ramazana organizovali iftari (večere prekida posta) i druge zajedničke vjerske aktivnosti. Kuća se nalazi preko puta Starodoganjske džamije (u Staroj Varoši). Zašto je značajan Čardak Krpuljevića predstavlja kulturni spomenik i arhitektonsku relikviju iz perioda otomanske vladavine u Podgorici. Očuvan je kao dio gradskog naslijeđa i kao podsjetnik na društveni i kulturni život Podgorice prije modernog vremena.

Ulcinj

Džamija Pomoraca

Džamiju Pomoraca (Xhamia e Detarëve) izgradio je Ibrahim paša Bušatlija Skadarski 1798. godine u znak zahvalnosti Allahu, nakon bitke na Krusima u kojoj je izgubio brata, Mahmud pašu Bušatliju, a sam bio teško ranjen. U Jednom dokumentu osmanskog arhiva u Istanbulu stoji da “Ibrahim-paša Bušatlija Skadrski pravi jednu džamiju u Ulcinju i za njeno održavanje ostavlja vakuf od četiri dućana u Skadarskoj čaršiji”. Prema tim dokumentima džamija nosi njegovo ime od 1890. godine. Oko perioda njene izgradnje postoje predanja prema kojima ona datira iz I vijeka. Kaže se da su je izgradili arapski trgovci koji su se nastanjivali u Ulcinju još od 873. godine, a da je Ibrahim paša Skadarski samo obnovio. Bila je izuzetne ljepote, sa visokom munarom i nekoliko lučnih svodova sa zapadne strane. Munara je bila od lijepo oblikovanog kamena vezanog olovom na čijem se vrhu nalazio feral, čija je svjetlost pomorcima bila signal da se približavaju Ulcinju. Visoka 36 metara, vitko se uzdizala i dominirala je Pristanom. Džamija je bila četvorokrovnog svoda, pokrivena ćeramidom, a na ulazu imala je trijem. Nalazila se desetak metara od morske obale, odnosno od pijeska Male plaže. Zato se i nazivala Džamija na pijesku (Xhamia në Ranë). Nazivala se i Mornarskom džamijom (Xhamia e Marinarëve) jer je najviše služila mornarima i pomorcima, koji su u njoj obavljali vjerske obrede prilikom odlaska i dolaska sa dalekih prekomorskih destinacija. U njenom haremu postojalo je groblje. Vlasti Kraljevine Jugoslavije srušile su džamiju 1931. godine.U međuvremenu prostor na kojem se nalazila džamija pretvoren je u parkiralište, zatim nasut asfaltnim slojem. Njeni temelji otkriveni su prilikom gradnje privatnog objekta, aprila 2003. godine, a iskopi završeni krajem maja, iste godine. Nakon duge procedure povraćaja lokacije Islamskoj zajednici, napokon, 3. aprila 2008. godine započeti su radovi na njenoj obnovi. Radovi su nadzirani od strane Islamske zajednice Ulcinja i Muftijstva Alanje (Turska), pri čemu je Mehmet Nevzat Šifa sa sinovima dao poseban doprinos. Radove su izvodili renomirani turski majstori, specijalizovani za oblast graditeljstva i unutrašnju dekoraciju džamija. Rekonstrukcija džamije izvršena je veoma stručno i autentično, pa je Džamija Pomoraca jedna od najljepših džamija u Crnoj Gori i jedina na samoj obali mora. Svečano je otvorena 1. juna 2012. godine.

Gusinje

Vezirova džamija

Prema B. Agoviću džamija je izgrađena 1765. g. Prema drugim izvorima izgrađena je 1745. godine, dok R. Gruda tvrdi, pozivajući se na Istanbulski arhiv, da je izgrađena 1645. Takođe, ima i onih koji smatraju da je izgrađena 1626. tvrdeći da je u pitanju podatak iz Skadarskog arhiva. Nazvana je prema osnivaču Kara Mahmut Bušatliji, skadarskom veziru. To je najljepša od svih džamija u ovom kraju. U više navrata je popravljana, 1873, 1966, a temeljno je sanirana 1992/94. godine sredstvima Gusinjana privremeno nastanjenih u SAD. Tokom posljednje sanacije u haremu je urađen i šadrvan, a džamiji je vraćen prvobitni izgled. Unutrašnji dio ukrašen je rezbarijama na nosećim drvenim stubovima i mimberom, što džamiju čini ljepšom. Njena graditeljska vrijednost i specifičnost ogleda se u naglašenoj primjeni drveta u enterijeru, načinu postavljanja drvene munare koja čini dio krovne ravni, kao i koncepciji ulaznog trijema od drveta sa vanjskim mahfilskim stepeništem, što čini rijetkost na našim prostorima. Na ulazu sa lijeve i desne strane su dvije izdvojene cjeline što ukazuje da je to nekada bio otvoreni trijem, iz koga se ulazilo u džamiju. U haremu džamije nalazi se nekoliko starih mezara ispisanih osmanskim pismom. U unutrašnjosti džamije nalazi se drveni sanduk, prekrivenim staklom, u kojem je gomila kamenčića i napisani tekst na papiru, koji opisuje jednu sušnu godinu i dovu koja je uslijedila da bi kiša pala.

Podgorica

Sahat kula (Sat-kula)

Sahat kula (Sat-kula) u Podgorici je istorijski sat-toranj i jedan od najvažnijih spomenika iz osmanskog perioda koji je sačuvan u glavnom gradu Crne Gore. 
Osnovni podaci Naziv: Sahat kula (takođe: Sat-kula; turski Saat Kulesi – „sat-toranj“) Lokacija: Trg Bećir-bega Osmanagića u naselju Stara Varoš, istorijskoj četvrti Podgorice. Period gradnje: 17. vijek, tačnije oko 1667. godine. Graditelj: Hadži-paša Osmanagić, ugledni Podgoričanin iz osmanskog perioda. Visina: Oko 16–19 metara (navodi se između 16 i 19 m u različitim izvorima). Istorijski i kulturni značaj Sahat kula je jedan od rijetkih objekata iz osmanske ere koji je preživio teško bombardovanje Podgorice u Drugom svjetskom ratu. Bila je glavni javni sat u gradu i služila je za označavanje vremena, uključujući i vrijeme molitvi muslimanskoj zajednici. Struktura je sačuvana kao važan kulturni spomenik Crne Gore i simbol Podgorice. Mehanizam i promjene Originalni mehanizam sata izveden je 1890-ih (mehanički sistem iz Italije), a kasnije je zamijenjen modernijim električnim tokom restauracije 2012. godine, iako je originalni sat sačuvan zbog istorijske vrijednosti. Na vrhu kule je nekada bio postavljen metalni krst kao simbol prelaska grada iz osmanske u crnogorsku upravu nakon osamostaljenja, koji je uklonjen tokom rekonstrukcije. Okolina i turizam Sahat kula se nalazi u okviru Stare Varoši, starog jezgra grada sa kaldrmisanim ulicama, tradicionalnim kućama i drugim ostacima turske arhitekture. Trg oko kule i okolna atmosfera danas su privlačni za šetnje, fotografisanje i posjetu u kontekstu upoznavanja historije grada. Ukratko, Sahat kula je istorijski simbol Podgorice, koji svjedoči o dugoj i slojevitijoj prošlosti grada, posebno u periodu osmanske vlasti, koja je oblikovala veliki dio arhitekture i urbanog nasljeđa Stare Varoši.

Scroll to Top